Kad govorimo o livadi kao najprirodnijem obliku prehrane, tada mnogi vlasnici kunića (posebno vlasnici-početnici) imaju puno upitnika i nedoumica.
Ukratko, pod livadom podrazumijevamo mješavinu svih biljaka koje rastu na prirodnim divljim livadama. Pojam se, dakle, ne odnosi samo na trave koje se često nalaze na klasičnim kultiviranim travnjacima ili livadama za prehranu goveda. Osim toga, livada se sastoji od uravnotežene livadne mješavine trava, bilja, korijenja i grana s lišćem, pupoljcima, cvjetovima i plodovima.
Raznolikost biljaka najbolje se razvija na prirodnim i netaknutim livadama koje je idealno povremeno kositi, kako biljke ne bi pretjerano ostarjele – jer kunići najviše vole svježe, mlade i lisnate dijelove biljaka.
Kako bi ostali zdravi, kunići trebaju zelenu prirodnu hranu s livade. Glavni je razlog taj što naši domaći kunići imaju isti probavni sustav kao i njihovi divlji srodnici. Biološku sličnost dviju vrsta karakterizira i njihov znanstveni naziv “Oryctolagus Cuniculus” – koji se koristi za divljeg zeca i za naše domaće kuniće. Postoji dobar razlog zašto znanost u ovom slučaju ne pravi razliku. Fiziologija životinja ostaje nepromijenjena kada je u pitanju njihova probava i potreba za hranom bogatom hranjivim tvarima s visokim udjelom vode.
U bogatoj livadnoj mješavini sve su bitne hranjive tvari prisutne u pravim omjerima za naše kuniće. Naravno, sadržaj hranjivih tvari u pojedinim biljkama varira ovisno o sezoni i fazi rasta. Starija biljka nudi manje hranjivih tvari od mlade biljke, zbog čega kunići više vole mlade dijelove biljke.
Probavni trakt naših kunića koncipiran je tako da apsorbira i iskorištava hranu koja je bogatija vodom, ali i bogate strukture, te visoke nutritivne gustoće.
Struktura divljih trava i bilja nije idealna samo za probavu kunića, već i za trošenje zuba koji stalno rastu. Idealan sastav sastojaka s niskim i visokim udjelom vlakana osigurava dobar unos hrane, relativno dugo vrijeme žvakanja, stoga je to idealno za trošenje zuba. Ovaj učinak podupire silicijeva kiselina koja se prirodno nalazi u nekim biljkama i općenito ima pozitivan učinak na organizam.
Kad je riječ o trošenju zuba, zapravo je presudna duljina i način žvakanja. Prirodni proces žvakanja uključuje hvatanje i uzimanje hrane usnama i sjekutićima, a zatim mljevenje hrane kutnjacima. Tijekom ovog fiziološkog pokreta žvakanja, svi se zubi jednako krate. Takav se proces može postići samo ovakvom vrstom prehrane.
Među vlasnicima kunića uvriježio se mit o tome da je sve što raste vani zagađeno. Međutim, sve zagađivače koje nalazimo u livadnom bilju, mogu se naći i u kupljenom sijenu i povrću.
Kroz sijeno i povrće, koji su rasli na polju, u nekom su trenutku prošle divlje životinje koje predstavljaju veću opasnost nego naše domaće životinje.
Za razliku od sijena, svježu hranu možemo očistiti tako da ju dobro operemo u vodi koja će skinuti sva onečišćenja. Bilje ne upija ispušne plinove automobila niti čestice metala, već se sva onečišćenja zadržavaju na površini biljke. To, naravno, ne znači da ćemo brati bilje baš uz glavne prometnice (magistrala, glavna cesta), nego ćemo birati zabačene dijelove grada, livade i parkove gdje se mogu izbjeći veća onečišćenja, a izbjeći ćemo i bilje koje je direktno kontaminirano psećim izmetom.
Osim toga, bilje je nutritivno kvalitetnije na netaknutim livadama. Također je potrebno izbjegavati branje bilja na močvarnim područjima gdje se voda stalno zadržava, te na naplavnim područjima uz rijeke koje se često prelijevaju. Takva područja imaju veću koncentraciju bakterija te je tlo na kojem raste bilje kontaminirano, a samim time i kvaliteta bilja nije ista kao na netaknutim livadama. Primjer za takvo područje u Zagrebu je područje uz rijeku Savu – često se dogodi da se rijeka izlijeva od korita do nasipa, zato bi taj dio valjalo izbjegavati za branje. Uz rijeke koje se ne prelijevaju, bilje se može slobodno brati.
Kad se u crijevima vašeg kunića natalože loše bakterije, iako prevladaju one dobre bakterije, loše će izazvati proljev ili mekanu stolicu, a čestu i pojavu plinova.
Ima li vaš kunić sličnih probavnih problema, testirajte izmet kod veterinara. Ukoliko vam se dogodi takva situacija, neka vas to ne obeshrabri – i dalje berite kunićima bilje, čak i sva onečišćenja znatno su manje štetna nego potpuno izbjegavanje prirodne zelene hrane.
Livada se može naći posvuda – iako je ponekad taj projekt malo složeniji. Neki vlasnici imaju sreće zato što imaju prekrasna područja za branje na svom pragu. No i gradski stanovnici također imaju mogućnosti dobiti livadne biljke za svoje kuniće. Dok se na selu obično može naći mnogo neobrađenih ili prirodnih livada za sijeno, pronalaženje hrane u gradu može biti teže. Važno je ne odustati odmah ako u neposrednoj blizini nema odgovarajuće livade za branje.
Branje se može obavljati u gradu, npr. na izlazima iz gradova, uz rijeke, šume, na zapuštenim dvorištima i sličnim površinama.
Molimo vas da se na svakom mjestu pridržavate zakonskih propisa, održavate mir i ne ulazite bez dopuštenja u privatne posjede. Prijateljski razgovor s vlasnicima livada ili slobodnih građevinskih parcela, može vam otvoriti vrata do zdravog izvora hrane za vaše kuniće. Većina vlasnika livada nema ništa protiv branja biljaka u njihovom posjedu – ako ih prvo pitate te ako vlasnik kunića svako malo pokosi zelenilo.
Ako ste dobili takvo dopuštenje, posebno za livade, vrijedi sljedeće: berite bilje na rubu livade i ne gazite sve biljke kako biste došli do sredine livade. Biljke nemojte kidati, već ih režite škarama ili srpom – to je i najnježniji pristup prema biljkama. Izbjegavajte i stalno čupanje biljaka s korijenom. Na kraju krajeva, ostavite korijen biljke ukoliko ih želite brati malo duže.
Branje se također može obavljati na livadama kojima prolaze životinje.
Ispušni su plinovi uglavnom dugoročno štetni kada se udišu, ali se teško nakupljaju u biljkama. Nadalje, povrće uzgojeno na otvorenom. također je izloženo nezaštićenim ispušnim plinovima automobila. Vidljivo onečišćenje uzrokovano česticama čađe/abrazije na krajnjem vanjskom sloju biljke može se lako isprati vodom.
Što se tiče straha od zaraze parazitima ili drugim bolestima – kod hranjenja biljkama s livada kuda prolaze životinje, treba reći da je dovoljno ne brati biljke izravno onečišćene izmetom. Urin zdravih životinja, s druge strane, nije zarazan nego sterilan. Kunići također prirodno izbjegavaju biljke koje su pretjerano kontaminirane „stranim urinom”.
Ne brinite i ne isključujte takva mjesta branja kao izvor hrane odmah – vaši će vam kunići biti zahvalni!
Prilikom skupljanja i hranjenja biljem i travom treba imati na umu nekoliko stvari:
Ako su kunići prethodno dobivali malo ili nimalo zelene hrane, potrebno ih je polako navikavati na nju polaganim povećanjem količine tijekom nekoliko dana.
Ako reagiraju s probavnim problemima, promjena mora biti sporija.
Kunići koji su navikli na svježu hranu, mogu bez problema podnijeti i mokru svježu hranu. Za probavu to nije ništa drugačije nego ako kunići uz suhu svježu hranu piju i iz zdjelice.
Jedina je razlika u duljem skladištenju – ako se hrana preša i čuva na suncu, mnogo se brže kvari i može dovesti do probavnih problema. Prema tome, izbjegavajte berbe po suncu i čuvanje u plastičnim vrećicama na visokom temperaturama jer bilje na taj način lako fermentira.
Vlasnici kunića često strahuju od otrovnog bilja. Na zaraslim livadama rijetko se nalaze jako otrovne biljke koje se nikako ne smiju jesti. Najotrovnije su kukuta, trubeljika, čemerika, šapike – treba ih znati prepoznati! Ne smije ih se dirati rukama jer mogu izazvati opekline po koži.
Gigantske šapike mogu narasti 3 – 4 metra visine, potječu iz Azije (Kavkaz) a izazivaju Fitofotodermatitis (upalu kože izazvanu dodirom s biljkama) koji se javlja unutar 48 sati nakon što je koža izložena suncu. Karakteriziraju ih glatke stabljike, ljubičaste mrlje po stabljikama i specifičan miris. Međutim, ako ugledate vrlo mlade biljke, ljubičaste se mrlje vrlo teško uoče, zbog čega to nije jasna osobina.
Bilje koje ima izgled slično peršinu, divljoj mrkvi, treba izbjegavati ako ste početnik jer se vrlo lako može zamijeniti s otrovnim srodnikom. Potrebno je izabrati nekoliko sigurnih vrsta npr. trputac, maslačak, stolisnik, mrtvu koprivu i sve vrste trave. Sve trave koje rastu kod nas, jestive su za kuniće.
Većina kunića instinktivno izbjegava otrovne biljke ili ih jede samo u malim, podnošljivim količinama. Kunići uvijek uzimaju probni zalogaj te tako prepoznaju otrovno bilje. Ta je sposobnost očito posebno izražena kod životinja koje imaju pristup livadi s velikim izborom biljaka – dok kunići, koji imaju samo vrlo ograničenu ili jednostranu opskrbu zelenom hranom, mnogo češće posežu za onim što ne mogu tolerirati.
Kunići nemaju refleks za povraćanjem, zato ovaj simptom, koji prati trovanje biljkama kod drugih životinja, izostaje kod kunića. To može utjecati na vrijeme u kojem se traži pomoć veterinara, a koje, kod svih kunića, ima presudnu ulogu.
Uvijek imajte kod kuće aktivni ugljen koji se daje kunićima kod trovanja.
Neke od vrlo otrovnih biljki koje možemo pronaći na našim livadama su: šafran, jaglac, visibaba, đurđica, medvjeđi luk, mrazovac, kozlac, jedić, bazga, bršljan, imela, divlji peršin, trubeljika, tisa, velebilje, kukata, žabnjak ljutić…
Kako spremiti bilje i travu kako bi nakon branja duže trajalo?
Nakon pranja bilje treba ocijediti i pospremiti u zip-vrećice u kojima se bilje može čuvati u hladnjaku i nekoliko dana. Na ovaj način možete osigurati svježi obrok za kuniće za tjedan dana.
