Držanje kunića na otvorenom – vanjske nastambe

Kunić nije životinja koja može biti malo dvorišni, pa malo kućni ljubimac.

Jedan su razlog velike temperaturne razlike, a drugi je taj što su kunići teritorijalne životinje.

Gustoća krzna kunića nije prilagođena velikim temperaturnim razlikama, a svaka im promjena teritorija izaziva stres.

Iako nema ispravnog ili pogrešnog odabira, važno je da svaki kunić, bez obzira gdje se nalazio u vašem domu, MORA imati dovoljno velik i siguran prostor.

Držanje kunića, nažalost, nije tako jednostavno kao što se često prikazuje, posebno na otvorenom.
Da bi zadovoljila potrebe kunića, te ga zaštitila od vremenskih uvjeta i predatora, izrada vanjske nastambe nije laka, i jednostavna, a niti jeftina. Greške u držanju kunića na otvorenom obično završavaju smrću kunića. Ukoliko želite držati kunića na otvorenom, nema vremena i mjesta za postepeno učenje vlasnika koji nemaju iskustva.

Do sada su svi kunići udomljeni putem Udruge, udomljeni za unutarnje držanje, i to prvenstveno iz sigurnosnih razloga, zato što je držanje kunića na otvorenom odgovoran posao koji zahtijeva visoku razinu znanja i angažmana te nije bilo kandidata (ni približno) koji zadovoljavaju uvjete držanja. Međutim, posjedovanje kunića može biti ispunjavajuće i obogaćujuće iskustvo ako se radi ispravno. Duboko razumijevanje potreba i ponašanja kunića, ključ je uspješnog i sretnog posjedovanja kunića. Da biste razumjeli njihove potrebne, potrebno je poznavati kako kunići žive u divljini da biste im mogli izgraditi stanište što sličnije prirodnom.

Naši domaći kunići potječu od europskih divljih kunića i imaju slične potrebe kao i njihovi preci. U divljini ove životinje žive zajedno u stabilnim skupinama od otprilike 2 – 14 jedinki. Među mužjacima se razvija hijerarhija, a ženke se općenito dobro slažu, dok nisu skotne. Kunići u grupi održavaju bliski kontakt i međusobno se njeguju. Divlji kunići često dijele svoje jazbine s drugim skupinama kunića. Kreću se na velikom području, otprilike veličine 30 nogometnih terena, kopajući podzemne tunele i sustave jama. Većinu dana provode tražeći i jedući hranu koja se sastoji od trave, korijenja i grančica. Kunići su aktivni u sumrak i zoru. Odmaraju se tijekom podneva i ranog poslijepodneva.

Dakle, želite li biti dobar i odgovoran vlasnik, morate prije svega zadovoljiti, osnovne potrebe kunića kako bi oni bili sretni i zdravi.

Kunići su vrlo društvene životinje; otprilike 50% njihovog ponašanja je društveno i moguće samo uz društvo. Kunići po prirodi nisu stvoreni da žive sami jer doživljavaju visoku razinu stresa i depresije, što im skraćuje život.

Prema tome, ne posjedujete li barem dva kunića, a poželjno je i grupu, nemojte niti razmišljati o opciji vanjskog držanja, kunić će biti sam i usamljen, te će mu kvaliteta života biti loša. Boravak kunića koji živi sam, bit će bogatiji uz vaše društvo u kući, zato što kunići imaju koristi od interakcije s vlasnikom, ukoliko nemaju društvo svoje vrste.

Kunići imaju stroge navike kada je u pitanju njihov dom i vole boraviti na svojim sigurnim mjestima, stvarajući mrežu preko prostora njihove zajednice –  od ulaza, izlaza i zaklona.

Kada vodimo kuniće na nova mjesta, čak i na kratko vrijeme, oni će očajnički tražiti da borave gdje je sigurno tj. gdje su navikli. Kada nisu u mogućnosti, oni će se ponašati izbezumljeno. Ako se osjećaju nesigurno i ako nisu u mogućnosti donositi odluke, oni će se sami umiriti tako što će pretjerano umivati lice i šape – to se naziva ‘izbjegavanje’ – ovo ponašanje vlasnici često povezuju s pozitivnim ponašanjem.

Također, ćete ih vidjeti kako često i puno stoje na zadnjim nogama, tako pokušavaju pronaći zaklon i upozoreni su na opasnost. Lupaju zadnjim šapama kada čuju, vide, namirišu nešto zbog čega se osjećaju ugroženo, a na taj način upozoravaju druge kuniće u skupini na opasnost. Sva ponašanja su im društvena jer su stvoreni da žive u skupinama i jedino  im je tako život u potpunosti ispunjen.

Odvođenje kunića iz njihovog domaćeg teritorija trebalo bi biti samo iz zdravstvenih i socijalnih razloga: veterinari i pansion, a u tim slučajevima bi se trebali što prije vratiti tamo gdje su navikli boraviti.

Zbog toga je razloga potrebno osigurati nastambu sa zatvorenim dijelom (zamračenim), te otvorenim za dodatno kretanje u koji će uvijek imati pristup kroz otvor kako bi se mogli skloniti od vremenskih uvjeta ili pobjeći u slučaju nelagode ili straha. Otvoreni i zatvoreni dio mora biti sigurno povezan kako bi kunići mogli birati gdje žele biti u bilo koje vrijeme – čak i noću!

Mnoge komercijalne prikladne nastambe koje se mogu kupiti preko mrežnih stranica (interneta), nisu otporne na grabežljivce kao što su kune, stoga je možda mudrije sam ili pomoću kućnog majstora, izgraditi primjerenu nastambu. I komercijalne se nastambe mogu, uz male preinake, dodatno osigurati i urediti.

Držanje životinja na otvorenom zahtijeva njegu u svim vremenskim uvjetima – uključujući mraz i kišu. Stoga je ključan određeni stupanj otpornosti na vremenske uvjete. Izgradnja ograđenog prostora skuplja je nego opremanje prostora za unutarnji smještaj i zahtijeva značajnu količinu rada vlasnika. Ne isplati se štedjeti na kvaliteti, jer će ograđeni prostor godinama biti izložen vremenskim uvjetima, stoga mora biti primjeren i izdržljiv. Čišćenje ograđenog prostora često je posebno teško po ledenom vremenu, sve se smrzne, a zatim se natopi, kada se odmrzne ili padne kiša. Pažljivo razmislite je li ova vrsta držanja kunića prava za vas.

Prije svega, potrebno je naći dobro mjesto na kojem ćete postaviti nastambu. Mjesto mora biti izbačeno od ceste kako bi se stres kunića od prolaznika i drugih životinja sveo na najmanju moguću mjeru. Poželjno je napraviti nastambu u hladu, zato što nastamba mora biti pogodna za ljeto (vrućine) i zimu (jake vjetrove). Treba biti smještena negdje uz kuću kako bi vam bilo na oku i prikladno obilaženje.

Uz odabir mjesta, bitna je i veličina nastambe za kuniće,  jednako kao i za vas vlasnika, kako bi što lakše ulazili i održavali.  Veličina ne bi smjela biti manja od 6 m2, oko 4×2  m za dva kunića, što više to bolje. Nastamba treba biti dovoljno visoka, kako biste mogli normalno ulaziti –  1,8 m.

Nastambu možete izgraditi od drvene vrtne kućice na koju možete pričvrstiti i povezati metalnu žičanu nastambu. Idealno bi bilo da je zaštićeno krovom zbog kiše; polikarbonatne ploče idealne su za izradu krova. Idealno bi bilo da su dvije strane bile potpuno zatvorene, a dvije prekrivene ceradom, kako biste zaštitili nastambu od vremenskih uvjeta i velikih temperaturnih minusa.

Nastamba mora imati i zaštićeni krov jer se lisice i tvorovi penju svugdje.  Dno nastambe na koju ćete postavili nastambu, trebalo bi biti  betonirano; ako nije betonirano, tada je potrebno žicu ukopati duboko u zemlju, barem 100 cm kako kunići ne bi prekopali izlaz, ili psi ili divlje životinje ne bi mogle ući u nastambu. Idealno tlo za nastambu bila bi zemlja –  kao u prirodi, ali to se pokazalo vrlo zahtjevno i gotovo nemoguće za održavanje, posebno zimi i po kišnom vremenu. Većinu dana u godini kunići će biti izloženi kišnom vremenu, tako da bi kunići stalno bili u blatu, a to se smatra higijenski najgora podloga.

Strugotine kore i slama kao podloga, bila bi prihvatljiva, ali ju treba često mijenjati. Idealno je postaviti betonirane kocke za dječja igrališta koje se mogu lagano održavati (oprati i dezinficirati).

Higijena je vrlo važna; tako veliki prostor nije lako održavati na dnevnoj bazi, zato je prava podloga ključna u smanjenju svakodnevnog napora održavanja.

Manji dio nastambe možete ostaviti za kutiju ili pješčanik sa zemljom za kopanje, kunići će uživati kopajući. Barem jedna drvena kućica po životinji, toaletna mjesta, a vrlo su poželjne razne rampe i tuneli. Kunići se vole provlačiti, no sve mora imati ulaz i izlaz kako bi imitiralo jazbinu iz prirode. U zatvoreni dio nastambe postavite puno slame koji će kunićima biti dobar izolator u zimskim danima. Mora im biti stalno dostupna velike količine sijena i voda. Sijeno držite u zatvorenom dijelu kako vani ne b skupljalo vlagu. Poželjno je da imaju stalno dostupno nešto za glodanje, kao grančice od drveća.

Žica kojom ćete zaštititi nastambu mora biti točkasto varena pocinčana promjera 13×13 mm, 1 mm debljine (kao na slici). Sve ostale žice nisu sigurne ni otporne na grabežljivce. Tvor se može provući vrlo lako kroz samo pola cm veći promjer rupa, a lisice ih lako mogu rasparati ako nisu pocinčano točkasto varene.  Pletena mreža za ograde je najnesigurnija jer se vrlo lako lomi, a kroz rupe se mogu provući tvorovi. Dobro pričvršćena vijcima za stupove, nastamba mora biti zaštićena sa svih strana, lisica se apsolutno svugdje može popeti. Vrata nastambe moraju biti osigurana bravom protiv tvorova.

Provlačenja tvora kroz ovakve ograde možete pogledati ovdje.

Često dobivamo pitanja gdje kupiti takve nastambe i koliko one koštaju. Kod nas gotovo da nema firmi koje izrađuju sigurne nastambe primjerene kunićima, ali možete naći na domaćim web stranicama razne nastambe za kokoši i ostalu perad, ptice, pse… koje se uz male preinake mogu prilagoditi kunićima.

Vidlax, Temu , Alibaba, Amazone prodaju razne nastambe i kućice za razne životinje, kao i materijale za osiguravanje i dodatno učvršćivanje nastambe. Izrada prave nastambe, ovisno o veličini i materijalima, može vas koštati od jedne do dvije prosječne mjesečne plaće, i to samo početna nastamba; zasigurno ćete dodatno trebati postepeno ulagati.

Kuniće možete puštati u vlastito dvorište, ali tada morate biti svjesni rizika – kunića može ugrabiti neka ptica grabežljivica, ako ga ostavljate bez nadzora.  Dvorište mora biti ograđeno tako da ulični psi ili mačke ne mogu napasti kunića. Kunići moraju imati puno skrovišta po dvorištu kako bi se mogli sakriti u slučaju opasnosti koja im prijeti iz zraka (ptice grabežljivice). Kuniće nikad ne ostavljajte vani bez zaštite po mraku zato što se tada uglavnom kreću i grabežljivci.

Zaštitite ih od trovanja biljem. Naši kunići nemaju toliko razvijene instinkte kao njihovi potomci iz prirode jer su uzgajani u zatočeništvu, stoga se informirajte koje je cvijeće, bilje, grmovi i „žive ograde“ otrovno za kuniće. Ukoliko ih imate, ogradite ih da budu nedostupni kunićima.

Ako razmotrimo život njihovih potomaka iz prirode, prirodnije stanište moguće je izgraditi u vanjskim nastambama, osim toga, kunići lakše podnose hladnoću od vrućine. Uz uvjet da im se osigura sigurna nastamba i da žive barem u paru-mužjak i ženka, oboje kastrirani. Za život na otvorenom poželjne su veće grupe, ali nikako nije dobro imati samo istospolne kuniće u grupi jer će u takvim grupama često dolaziti do problema, iako se u početku mogu slagati.

Morate razumjeti da su kunići na dnu hranidbenog lanca i da su hrana svim životinjama, stoga im je jako bitna zaštitna kako bi preživjeli. Uz mnoge prednosti držanja kunića na otvorenom, ima i dosta nedostataka, a to su: opasnosti od grabežljivca, vremenskih uvjeta (oluja, gromova), raznih smrtonosnih virusa koje prenose komarci i muhe i infestaciji crvima muha…

Kunićima koji žive uz vas u zatvorenom ipak su zaštićeni od dosta stvari, te ćete prije otkriti zdravstvene probleme jer kunići su odlični u skrivanju bolesti.

Do sad smo, nažalost, svjedoci raznim smrtnim ishodima koji proizlaze iz pogrešaka vlasnika u držanju kunića na otvorenom – od tvora, ptica grabežljivica, psa, mačaka, udara groma, napada crvima muha, miksomatoza – smrtonosni virus koji prenose komarci – sve su to mane držanja kunića na otvorenom koje možete spriječiti kod izgradnje sigurne nastambe. Nemojte misliti da u gradu nema lisica, tvorova, sova i ostalih grabežljivaca jer su se upravo takve stvari i događale u centru grada.

Kuniće treba aklimatizirati kako bi mogli živjeti vani. Kunić mora provesti vani vrijeme od proljeća, kada je vani pri tlu 20 stupnjeva celzijusa, te ljeto i jesen, kako bi se gustoća dlake prilagodila za zimske uvjete. Kunića koji živi u kući, nikad ne iznosite van tijekom zime, a kuniće koji žive vani, zimi ne unosite u grijane prostore. Kunići koji imaju zimsku dlaku, ne mogu podnijeti vrućinu te mogu opteretiti krvožilni sustav što može završiti kobno – srčanim zastojem. Kunićima kojima je dlaka prilagođena unutarnjoj temperaturi, vani će biti hladno i podložni su upalama.

Kronično bolesni kunići, te kunići s mokraćnim oboljenjima, ne mogu živjeti vani; moraju biti u grijanim prostorima.

Uobičajeno je na društvenim mrežama vidjeti kuniće kako se izvode iz kućnog okruženja, no je li to ispravno? Ovo vrijedi za kuniće koji žive u zatvorenom (unutarnjem) prostoru.

Kunići koji borave u kući, imaju drugačiju gustoću dlake, ali ako povremeno izlaze van, mokraćni i unutarnji organi su im zbog toga podložniji upalama. Ono što je isto na moru i na kopnu je temperatura zraka i temperatura pri tlu koje variraju i do 7-8 stupnjeva celzijusa (C). Dakle, vani je možda 15 C, ali pri tlu je 7 C, što je dosta ispod dopuštenog.

Idealna temperatura za kuniće je najmanje 16-22/23 stupnjeva celzijusa, koja mora biti pri tlu. To znači da kada je vani 19 C, na početku proljeća i u proljetno vrijeme, ne znači da je kunića dobro puštati vani jer morate uzeti u obzir temperaturu pri tlu; pri tlu je temperatura znatno niža.

Kada zatopli, možete ga puštati, ali obvezno obvezno imati zaklon od sunca; ne smije ih se puštati vani po najvećim vrućinama niti tijekom večeri u vrijeme komaraca (jer ih je tada najviše). Toplinski su udari, također, opasni i smrtonosni, zato za kuniće koji izlaze van i unutra, treba jako dobro pratiti vremensku prognozu. Kunić u svakom trenu mora imati mogućnost da se vrati u kuću.

Nošenje kunića po izletima ili u šetnje, ni na koji način mu ne koristi, zapravo suprotno – kuniću to nimalo ne odgovara. Koristi jedino vama jer vam može biti simpatično. Priroda kunića kao vrste je da borave na poznatom mjestu koje dobro znaju i osjećaju se sigurno na svojem teritoriju. Mijenjanje teritorija je izlaganje stresu. Oni bi uvijek trebali ostati s svojim partnerima u svakom trenutku, tako da razdvajanje ni kunića, nikada ne bi trebalo biti opcija.