TEME

Povijest kunića

natrag na teme

Kunići su često prisutni u folkloru mnogih naroda, kao i u popularnoj kulturi. Svi znaju za uskrsnog zeca (kunića). Zečja (kunićeva) šapa navodno donosi sreću, posebno stražnja lijeva. To je, naravno, sreća za ljude, no ne i za kunića. Često su bili simbol plodnosti zbog svoje velike i brze sposobnosti razmnožavanja, čime ih je priroda obdarila kako bi se vrsta uspješno održavala unatoč tomu štou omiljeni plijen mnogih zvjeri. Tu se Egipatska umjetnostvjerojatno nalazi i objašnjenje za "Playboyevu zečicu". Naime, mnogi etnolozi se slažu, kod seksualne privlačnosti zapravo se radi o mogućnosti razmnožavanja. To čini kuniće dobrim sex Bugs Bunnysimbolima, jer se oni zaista razmnožavaju kao "pravi" kunići. Čak su i u drevnom Egiptu bili simbol plodnosti, života i mjeseca. Svima poznati crtani lik Zekoslav Mrkva, zapravo je kunić, a ne zec. Sjećate se da on živi u rupi pod zemljom? Upravo to ga čini kunićem, a ne zecom.

Pronađeni su fosilni ostaci kunića koji su stari nekih 30-40 milijuna godina. Živjeli su širom Europe, no u ledenom dobu bili su prisiljeni povući se u južnije krajeve. U Europi su ih otkrili Feničani koji su došli na Pirenejski poluotok oko 1100.g.p.K. i ubrzo ih počeli koristiti za ljudsku ishranu. To su bili divlji kunići koji su preci naših današnjih domaćih pripitomljenih pasmina. Da su ih ljudi i puno prije toga vremena koristili kao hranu, dokazuju i arheološka nalazišta u južnoj Francuskoj stara 120000 godina, na kojima su prikazani crteži ljudi u lovu na kuniće. Došavši na Pirenejski poluotok, Feničani su isprva kuniće zamijenili sa afričkim svizcima, te nazvaše to područje i-shepan-im, "otok svizaca", od semitske riječi shepan za svizca odn. "onaj koji se skriva". Iz i-shepan-im kasnije nastaje latinsko ime Hispania. I onda je svizac zamotao čokoladu...

Kasnije ih Rimljani donose u Italiju gdje se masovno uzgajaju i postaju redoviti meni u svakom domaćinstvu. U svojoj knjizi rimski geograf Strabo (oko 64.g.p.K. - 21.g.) nazvao je Španjolsku "zemljom kunića". Kasnije, rimski car Servius Sulpicius Galba (5.g.p.K. - 69.g.) izdao je novčić na kojem je Španjolska bila predstavljena likom kunića. Rimljani su ih uzgajali u kunićnjacima (leporia), što su u stvari bile ograđene površine veličine i do nekoliko jutara gdje su kunići slobodno živjeli i razmnožavali se. Trebalo je samo ući unutra i uloviti ručak. Ponekad su cijeli manji otoci bili namijenjeni uzgoju kunića, ali i zečeva, srna itd, čime bi otpadali troškovi oko gradnje zidova i ograda. Iako ih Rimljani nikada nisu uspijeli pripitomiti, uspijevaju uzgojiti prve polupripitomljene pasmine, te ih naseljavaju po cijelom carstvu. Kasnije, normanski narodi preuzimaju glavnu ulogu u uzgoju i razvoju novih pasmina.

Zasluga za uzgoj prvih domaćih pasmina prisutnih i danas pripisuje se francuskim katoličkim redovnicima (500.g.-1000.g.) koji su uzgojili pasminu Champagne De Argent (Champagne - ime francuske pokrajine, De Argent - srebro). Postoji vrlo konkretan razlog zbog kojeg su svećenici bili zainteresirani za kuniće. Naime, u to vrijeme, kada je čak i puk imao više posnih nego "običnih" dana u kalendaru, tek rođeni kunići su bili smatrani "ribom" katoličke Europe, te je hranjenje njima bilo dozvoljeno i za vrijeme posta. Zbog toga su svećenici morali pažljivo promatrati ženke kunića (kunice) i biti "spremni" kada mladunčad dođe na svijet. Naravno, rimljanski način uzgoja više nije dolazio u obzir, te po prvi put nastaju kunićnjaci, manja dvorišta ograđena visokim zidom.

Tijekom 13. i 14. stoljeća kunići se i dalje koriste uglavnom kao hrana. Razne boje pasmina pojavljuju se tek pred kraj 16. stoljeća. Britanski kolonisti odvode ih sa sobom u nove svijetove, poput Amerike, Novog Zelanda i Australije. Tamo, uostalom kao i na Britanskom otočju, imali su malo prirodnih neprijatelja, te je zbog velike i brze sposobnosti razmnožavanja njihova populacija izuzetno brzo rasla. To dovodi do toga da su postali veliki problem, posebno u Australiji, zbog uništavanja usijeva, te lokalne flore, a time i faune, jer su mnoge autohtone vrste ostale bez svoje hrane. Poduzimaju se razne metode kako bi se smanjio njihov broj poput izlova, postavljanja brojnih stupica, a u pedestim godinama prošlog stoljeća znanstvenici donose u Europu bolest nazavanu myxomatosis kojom se kunići lako zaraze i ubrzo joj podliježu. 1953. godine bolest se, navodno slučajno, proširila u Engleskoj i u roku od dvije godine 95% britanske populacije kunića bilo je mrtvo. Danas su divlji kunići uglavnom otporni na tu bolest. Od tih vremena broj kunića u Engleskoj se ponovno znatno povećao, te ratari, kao i u drugim zemljama, stalno smišljaju nove načine zaštite svojih usjeva. Nadamo se manje okrutne.

Iako postoje dokazi da su ih čak Grci i Rimljani držali kao kućne ljubimce, to postaje uobičajena stvar tek početkom 19. stoljeća. Tada počinje intenzivan razvoj mnogobrojnih danas poznatih domaćih pasmina kunića. Kunići su danas vrlo popularni kućni ljubimci i rašireni su po cijelom svijetu. Očito je da bilo da ih volimo, mrzimo, eksploatiramo ili jedemo, oni će biti sa nama zauvijek.

natrag na teme